1959. godina
Dvije ekipe koje su igrale međusobno na sletu na nogometnom igralištu
1960. godina
Ekipe iz Gornjeg Vakufa i Jajca pred početak finalne utakmice u Jajcu
1963. godina
Ekipa je igrala sa promjenljivim rezultatima; najčešće smo bili u sredini tabele
1976. godina
Ekipa Rudara koja je na 20-to godišnjicu ušao u drugu Republičku ligu
1974. godina
Trening RK "Rudar"
1978. godina
Ekipa sa sa trenerom Stevanovićem
1983. godina
Ekipa RK'' Sloge '' sa trenerom Menjkom i članovima uprave
1990.godina
Ekipa Sloge sa trenerom
1998.godina
Ekipa ''Sloge''

Historija

Muški rukometni klub "Sloga" iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja osnovan je davne 1956. godine. Osnivač kluba je Hrćan Đuro koji je u naš grad došao 1. marta 1955. godine. Za svoj dugogodišnji rad dobio je niz društvenih priznanja za rad u sportu, prosvjeti i kulturi. Zadnje priznanje je dobio '' Priznanje za životno djelo '' od Sportskog saveza Kantona Srednje Bosne 2004.godine. Punih 50. godina vodio je klub, bio uz njega u dobru i zlu, a iza sebe ostavio je velike zaljubljenike u rukomet koji čuvaju tradiciju ovog divnog sporta po kojem je grad ušao u historiju BiH rukometa.

U BiH se rukomet pojavio 1951. godine i prvo je zaigran u većim gradovima. Sportskih aktivnosti pedesetih godina u našem gradu je bilo i one su se odvijale kroz Nogometni klub «Sloga», koji je osnovan 1947. godine, i Društvo za tjelesno vaspitanje «Partizan». U DTV «Partizan» djelovalo je nekoliko sekcija. Na mjestu današnjeg hotela «Raduša» bilo je zadružno zemljište i na njemu je napravljeno zemljano igralište 1955. godine na kome su se okupljali mladi grada. Tu se uglavnom igrala odbojka i trenirala atletika. Osim nabrojanih aktivista u DTV «Partizan» radili su i mlađi prosvjetni radnici koji su imali talenta za sport. Idejom viših organa DTV «Partizan», preporučeno je da se pokuša aktivirati novi sport za ove krajeve – rukomet. Da bi se ta preporuka realizovala potrebno je bilo da se postojeće zemljano igralište preuredi i markira kako bi se mogla igrati ova igra. Pokušali smo okupiti mlade igrače za koje smo pretpostavljali da bi mogli igrati rukomet. U međuvremenu je zakazana prva utakmica i to sa ekipom RK  ''Travnik''. Ovo je bio historijski trenutak za rukomet našeg grada. U popodnevnim satima 17.juna 1956. godine, na teren su izašli domaći igrači u sastavu: Šljivo Edhem – Šicalo, Topčić Esad – Eso, Gekić Ibrahim, Hrćan Đuro, Mahmutović Tahir, i nekoliko nogometaša koji su bili aktivisti u «Partizanu» - Kirlić Hajrudin – Hajro, Muminović Avdo, Kirlić Avdo,  Demirović Hasan,Smoljić Ivica i drugi. Većina igrača nije znala ni osnovna pravila igre. Iznenađujuće, ali rezultat je bio povoljan za nas: izgubili smo sa dva poena razlike (10:8). Interesantno je napomenuti da je na ovoj utakmici naš najefikasniji igrač bio Hajro Kirlić koji, čim bi primio loptu, odmah bi je svojom ljevicom šutirao na gol. Imao je za naše pojmove izuzetno jak udarac, a sa loptom se nije umio kretati. Istina, Travničani su došli sa mladom ekipom, ali to ne umanjuje naš prvi nastup - to je bilo kao da smo mi pobijedili!

Muška ekipa od 1963.godine stalno igra u zonskoj ligi Travnik a kasnije u sarajevsko – travničkoj zonskoj ligi. Ekipa je igrala sa promjenljivim rezultatima, a najčešće smo bili u sredini tabele. Obično smo u «Avliji» bili nepobjedivi, a u gostima gubili. 1970. godine Rukometni klub dobija sponzora Rudnik «Barit» Gornji Vakuf i novo ime Rukometni klub «Rudar». Iz tog vremena poznati igrači su bili: Softić Jusuf, Agić Hamdo, Kovačević Oliver-Oto (golmani), Radić Ivo, Radić Josip - Joki, Mašetić Smail, Mašetić Mirso, Šeketa Hamdija, Šeketa Jusuf - Jusica, Rajić Vinko, Rajić Ivica, Kvesa Slavan, Mitrović Ivica, Mitrović Željko, Gavranović Hamdija - Hamšo, Dželilhodžić Nijaz-Šiljo, i drugi. Za Hamšu je vezana jedna anegdota -  naime, on je igrao lijevo krilo i imao vrlo nizak uskok sa te pozicije.Sudija Ferhat Aličehić iz Travnika mi je za njega uvijek govorio da ima utisak da prvo stane na tlo i onda izbacuje loptu ali da ga ne može nikad uhvatiti. Prava istina je bila da je on to u stvari najčešće i činio.  Kada se pogleda izbor igrača u drugoj polovini 60-tih, može se uočiti da su ekipe činili igrači koji su bili rođena braća pa tako imamo: Hadžijusufoviće (Dževad i Salih), Hadžiahmetoviće (Ismet, Zijo i Hido), Radiće (Ivo i Joki), Rajiće (Vinko, Ivica i Anto), Mašetiće (Smajo i Mirso), Kasumoviće (Salih, Fuad i Ibrahim) i Mitroviće ( Željko i Ivica ).
Godine 1975. RK «Rudar» je postigao svoj najveći uspjeh ulaskom u 16-inu finala Kupa Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu i igrao kao domaćin sa RK  «Borac» iz Banja Luke, aktuelnim Evropskim šampionom.  Poslije dugo godina igranja u zonskoj ligi najzad je naš klub krenuo naprijed.1976.godine na dvadesetogodišnjicu postojanja osvojili smo prvo mjesto u Sarajevsko – Travničkoj zonskoj ligi, i time ušli u drugu Republičku ligu grupa ''Jug ''. Taj uspjeh donijeli su igrači: Hadžijusufović Dževad, Zlatan Čišić, Tikveša Esad, Emir Ribić, Šljivo Midhat-Ciki (golmani), Šljivo Hasan-Džamija, Mašetić Smail, Mašetić Mirso, Mijatović Zoran-Moda, Šeketa Hamdija (kapiten), Šeketa Jusuf, Boškić Ljuban, Rajić Vinko, Rajić Anto-Ćefta, Mišić Ismet, Ikanović Milenko-Kulje, Gekić Midhat, Gekić Mesud, Gekić Munso, Kasumović Fuad i drugi. Nakon godinu dana uspješnog igranja u II ligi i kada smo uspjeli očuvati status ligaša, klub su napustila dva najbolja igrača Mijatović Zoran-Moda i Gekić Munso, koji su prešli u RK ''Krivaju'' iz Zavidovića, člana prve lige bivše Jugoslavije. Zamoren dugogodišnjim radom u klubu 1977. godine trenersko mjesto Hrćan Đuro prepušta dugogodišnjem kapitenu i najiskusnijem igraču Šeketi Hamdiji koji je na toj dužnosti ostao jednu sezonu 1977.-78. Te iste godine za trenera dolazi Bata Stevanović, nastavnik tjelesnog odgoja koji je radio sve do 1979. godine kad odlazi iz naše škole. Nakon toga jednu godinu radi kao trener Mašetić Smail.

Godine 1978. naš klub Rudar ponovo mijenja ime jer se pridružuje porodici Sportskog društva Sloga i dobija novo ime RK ''Sloga ''koje i danas nosi. Za ekipu Bate Stevanovića igrali su: Hadžijusufović Dževad (golman ekipe sa najdužim igračkim stažom do tada), Šljivo Midho-Ciki, Radić Ivan, Ikanović Milenko-Kulje, Gekić Munso, Šeketa Hamdija, Mašetić Smajo, Mašetić Mirso, Radić Josip-Joki, Rajić Ante, Šljivo Hasan-Džamija i drugi.

U periodu od 1981-1983.godine uprava kluba je sklopila ugovor sa Ratkom Menjkom, trenerom iz Bugojna. Sa njegovim angažmanom se osvježio stručni rad i samim tim ni bolji rezultati nisu izostali. Osim što je u potpunosti osvježio rad sa ekipom,  počeo je da mijenja i način igre, uneseno je više samopouzdanja pa su i bodovi počeli dolaziti i sa gostovanja. Tako su već sa prvog gostovanja u Ljubuškom donijeli prve bodove od RK ''Izviđača'', rezultat bio 18:16. Utakmici je prisustvovalo preko 2000 gledalaca. Polazak na tu utakmicu nam je bio naopak , pokvario se autobus pred sam polazak pa smo na tu utakmicu putovali  taxijima.  

Nakon trenera Ratka Menjka uprava je za trenera prve ekipe postavila Radić Ivu, poslije Agić Hamde, za trenera juniora postavljen je Mašetić Smail. U to vrijeme smo imali najbolje uslove za rad. Ekipa je odlazila na pripreme u Gradac, Kupres i Medenu kraj Trogira. Na raspolaganju je imao igrače: Duradbegović Ahmo, Šljivo Midho, Tikveša Esko (golmani), Šljivo Hasan-Džamija, Kasumović Salih-Ikan, Ribić Nusret-Kurso, Ribić Mirza, Šljivo Enver, Kasumović Ibrahim-Beba, Škembić Senad, Čurić Slavko, Kičin Mehmed, Mašetić Smail, Mašetić Mirso, Arežina Josip-Jopa, Ribica-Rajić Miroslav, Radan Nikica, Bošnjak Darko, Popović Ranko-Pop, Dželilhodžić Ekrem-Peke, Mahmutović Fuad, Mahmutović Samir, Palalić Muhamed, Čaušević Alija, Kovačević Zdenko, Šeketa Samir i drugi. U ovom periodu imali smo vrlo ambicioznu upravu na čijem čelu je izabran Cvrtak Pero vrlo aktivan društveni radnik koji je osim organizacije kluba pokrenuo inicijativu za pretvaranje igrališta u Stadion malih sportova. Osim novog asvalta,napravljena je klubana sa dvije svlačionce ,ekonomatom i kancelarijom ,nove barijere sa mrežom, rasvjeta, zaštitne mreže iza gola i tribinama.
1987. godine pod vođstvom trenera Ive Radića, vrijedne uprave i vrlo dobrih priprema, ekipa na kvalifikacijama od jedne utakmice u Zenici za ulazak u prvu republičku ligu grupa ''Jug'' pobjedila je RK ''Orla'' iz Briješća i time je ušla u viši rang takmičenja, što je do tada bio najveći uspjeh našeg kluba.

Klub je u 80-tim godinama imao nekoliko internacionalnih utakmica. Tako je 1982. godine u Donjem Vakufu gostovala poljska ekipa Stal, član II lige Poljske pa je ista ekipa gostovala i u našem gradu. Gosti su pobjedili sa 19:17 jer su bili mnogo iskusnija ekipa. Nakon toga smo napravili zajednički izlet u Bistričku riku. Sljedeće godine smo napravili zajedničku selekciju sa Donjim Vakufom i gostovali vrlo uspješno u Poljskoj.

U ljeto nakon završetka sezone 1983.godine u Bugojanskoj dvorani smo odigrali dvije trening utakmice sa Švicarskom reprezentacijom i reprezentacijom Katara, koje su bile na pripremama u Bugojnu a mi na odmoru tako da rezultat nije bitan.

U sezoni1987-1988. ekipu je preuzeo prvi profesionalni trener u klubu Pavo Dragun, bivši internacionalac iz Bugojna koji je unio puno novina u radu kluba.
Sljedeće sezone za trenera kluba dolazi bivši igrač RK''Iskre'' iz Bugojna Mahmut Obralić-Mašo, veliki entuzijasta i radnik.On je klub vodio više od dvije sezone, odnosno do početka rata. Klub je organizovan poluprofesionalno. Njegov rad kao trenera, pedagoga i organizatora je ostavio trajne rezultate. Kao trener vodio je sve selekcije i radio je svaki dan. Iza njega su ostali kvalitetni dnevnici rada koji su mogli poslužiti kao udžbenici i u njima su se nalazili planovi rad i analize utakmice kao i opisi i vrijednosti igrača ekipe. Uprava na čelu sa Šenda Josipom, predsjednikom i Dedić Dževadom, sekretarom kluba, pratila je zahtjevnu organizaciju.  

Sve ove godine u tradiciji kluba je bio rad sa najmlađima, zato nikada nije manjkalo mladih talenata. O mladima su brinuli: Hrćan Đuro koji je stvorio niz talentovanih mladih igrača okupljajući ih u školi, zatim Agić Hamdo koji je brinuo o juniorima, Gavranović Hamšo, Mašetić Smail, Šeketa Hamdija, Palalić Muhamed i Obralić Mašo isto sa juniorima. Ulaskom u prvu Republičku ligu naš klub je imao obavezu da ima i drugu ekipu koja je morala igrati u Zonskoj ligi.  U periodu rada Obralić je imao  na raspolaganju sljedeće igrače:Šljivo Midhat-Ciki,Šašić Nermin-Ićak, Kičin Meho, Grabus Edah, Kasumović Salih-Ikan, Dželilhodžić Ekrem-Peke, Ribić Nusret-Kurso, Šeketa Samir, Haskić Elvis-Piki, Hadžiabulić Amel, Hadžiabulić Selmir, Dželilhodžić Ahmet-Joki, Demirović Rasim-Rasko, Begović Irfan, Begović Fikret, Kovačević Zdena, Kovačević Dinko, Hadžijusufović Berzad, Petrović Jozo, Mahmutović Fuad, Pleić Željko, Turčinović Mashar, Zeko Zrinko, Karamustafić Enes-Droga i drugi.
Nikako ne  bismo smjeli zaboraviti ljude koji su bili na čelu kluba u proteklom periodu do rata.Većina tih ljudi je bila vrijedna i voljela je rukomet ili ako i nije, mi smo ih naučili da zavole tu igru. To su bili: Malinar Hrvoje, Čule Pero, Arapović Avdo,  Hrćan Đuro, Cvrtak Pero, Marinčić Zdravko, Gekić Mirso, Šenda Josip.  
U ovom proteklom periodu na drugoj značajnoj funkciji u klubu, funkciji sekretara kluba su bili:Tirić Francilo (DTV''Partizan''), Demirović Hasan (Partizan),Alibegović Kemal (RK''Rudar''), Hadžijusufović Dževad (Rudar), Gekić Mirso (RK''Sloga''), Dedić Dževad, Kasumović Fuad, te ponovo Dedić Dževad, koji zajedno sa Mašom Obralićem utemeljuje jedan moderno organizovan klub.
U 1990. godini i pored dovoljnog broja igrača ostajemo bez nekoliko njih. Tako su izvrstan bek  Demirović Rasim i Delilhodžić Ekrem napustili naš klub i prešli u drugoligaša Iskru iz Bugojna, Grabus Edah, Petrović Jozo su otišli u inostranstvo.

Što se finansija tiče, naš klub je uvijek kuburio. Sredstva smo uglavnom dobijali iz budžeta općine onoliko koliko smo mogli izvući da ne pripadnu nogometu, te SOFK-e i SIZ-a. Postojala su i dodatna sredstva koja su dolazila od sponzora a najsigurniji novac nam je bio od organizacije malonogometnih turnira za Dan mladosti. Ovim zadnjim sredstvima smo mogli plaćati stručni rad, hranarinu i premije igračima.

Prelazak rukometa u dvoranski sport je bio udarac za naš grad. Mnogi vrijedni klubovi nisu posjedovali dvorane pa su u stvari rukomet igrali za sebe a ne za svoju publiku, jer da se može igrati moralo se putovati u one gradove koje su imale dvoranu. Mi smo imali sreću da je postojala dvorana u Bugojnu, te nam nije bilo daleko. Prelaskom u dvoranu izgubili smo veliki dio naše publike, jer nije isto putovati da gledaš utakmicu svoje ekipe ili da je gledaš kod kuće. Naš grad nije mogao napraviti dvoranu a uložio je sredstva u Bugojansku.
Tragični događaji u periodu od 1992-1993.godine, posebno su bili teški za naš grad a takođe i za naš rukomet. U to vrijeme vođen je besmislen rat između susjeda koji su vijekovima živjeli zajedno. Istina taj rat je vođen sve do 1995.godine ali je u našem gradu završen ranije. U vrijeme ratnih sukoba naš klub nije mogao raditi na svojim terenima. Nažalost, svi školski prostori pa i igrališta u gradu našli su se na drugoj strani. Od urednih prostorija kluba, ekonomata i kancelarije nije ostalo ništa. Cjelokupna oprema ,inventar i arhiva je uništena, sam stadion devastiran.
Čim su prestali ratni sukobi sa HVO-om, na slobodnim teritorijama pokrenut je sportski život. Sa tim su počela i rukometna takmičenja, istina u početku samo u dijelu federacije gdje su Bošnjaci bili u većini. Godinu dana nakon prekida sukoba ova dva naroda, dobili smo poziv 1994. godine da igramo na rukometnom prvenstvu BiH koje se održavalo u Zenici. Ovo je prvenstvo organizirano za teritorije gdje su Bošnjaci bili u većini. Mi smo odlučili da prijavimo svoju ekipu iako smo dobili nalog da probamo napraviti selekciju od tri grada: Bugojna, Donjeg Vakufa i Gornjeg Vakufa. Nakon takve odluke prvo smo morali da vidimo sa kojim igračima raspolažemo. Imali smo dosta ranjenih pa i poginulih igrača. Poginuli su nam prvotimci: Dželilhodžić Ahmet-Joki, Hadžiabulić Selmir, Begović Fikret, Dželilhodžić Mustafa-Muta, Cinco Samir, Hadžijusufović Berzad i Škembić Senad. Od standardnih igrača poginuli su i vetereni: Softić Jusuf, Čišić Zlatan, Fontana Zvonimir, Duvnjak Refik, Softić Mehmed, te bivši predsjednik kluba Gekić Mirso, profesor i drugi. Mnogi su ranjavani ali teško ranjavani su: Šljivo Hasan-Džamija, Begović Irfan, Musa Esad-Krco i Hadžiabulić Amir.
Hrćan Đuro ponovo postaje trener kluba, jer nije bilo nikog drugog da to radi u ono vrijeme. Pozvao je igrače koji su ostali i prozivci su se odazvali: Šljivo Midho-Ciki, Drino Emir, Kičin Mehmed, Ribić Nusret – Kurso, Ribić Mirza, Haskić Elvis – Piki, Šeketa Samir, Mahmutović Fuad, Karamustafić Naser, Kasumović Salih – Ikan, Hadžabulić Amel, Hadžiavdić Meha, Kičin Mirza, Mešanović Almir i Nermin izbjeglice.

Bez ikakvih priprema, krenuli smo na put u Zenicu preko ratnih teritorija gdje su još uvijek bile ratne podjele, preko brda zvanih ''Vučje jame'' i izišli kod Travnika pa preko Guče Gore do Zenice neispravnim i neregistrovanim kolima. Na ulazu u Zenicu zaustavila nas policija i ne pušta u Zenicu pošto vozila nisu bila registrovana. Očito oni nisu imali predstavu odakle mi dolazimo i da se kod nas nisu mogla registrovati vozila. Nakon dugih pregovora najzad su nas pustili uz njihovu pratnju da uđemo u grad. Smjestili smo se u Dom penzionera i nakon dvije godine prvi put smo ugledali blagodeti normalnog života televiziju i struju. Te večeri kada sam ulazio u prostoriju gdje su igrači gledali televiziju ja sam se u šali kao iznenadio i viknuo: Vidi struja, joj, televizija! Svi okupljeni su se razdragano, poslije dugo vremena, nasmijali. Imali smo sreće da su nam organizatori platili smještaj u tom hotelu.

Nešto najljepše nas je dočekalo u prepunoj dvorani, kad su nas predstavljali dobili smo prave ovacije a tek susreti sa sportskim radnicima i igračima bili su jako dirljivi. Niko tada nije gledao ko je koje vjere ili nacije. Na samom takmičenju rezultati nisu bili bitni, pokazali smo da još uvijek znamo igrati rukomet iako skoro dvije godine nismo imali kontakta sa loptom, a od 10 ekipa bili smo deveti. Za većinu igrača je prvi dan bio najteži jer smo igrali dvije utakmice, jedva su se kretali. Kičin Meho se razbolio i nije bio u stanju da igra sutradan već je ostao u krevetu. Proveli smo dva divna dana u druženju no morali smo se vratiti u našu tužnu svakodnevnicu. U slobodnom vremenu obišli smo naše ranjenike koji su bili u zeničkoj bolnici i odnijeli im darove.
1995. godine okupili smo i mlade i u Gornjem polju na Uševicama smo napravili igralište na travi. Stative su nam napravili mladi iz ''Šeste'' sa variocem Mršić Alijom na čelu. Tu su trenirali i stariji igrači a i novi mladi talenti su pristigli:Omerović Sidik, Zjajo Alen, Čajdin Saud(golmani), Hadžiabdić Edin, Ljuca Elvir, Kičin Mirza, Dedić Edin, Dedić Ervin, Turčinović Emir, Hajrić Edin, Bušatlić Samir, Imamović Said, i drugi. Za trenera prve ekipe postavili smo Kičin Mehmeda koji je na raspolaganju imao igrače koji su igrali u Zenici i nekoliko mladih.
Iste godine u maju igrali smo prvenstvo BiH u Tuzli baš na 25.maj kada se desila tragedija na tuzlanskom korzu na koji je pala granata i ubila 70 mladih osoba koji su šetali .To veče smo mi igrali utakmicu u KSC ''Mejdanu'' sa RK''Željezničarom'' iz Sarajeva koja se završila nerešenim rezultatom 19:19. Sam put za Tuzlu je bio izuzetno težak, išli smo sa malim autobusom a vozač je bio Mujo iz Jelića. Krenuli smo preko Breze i Olova, pa preko planine Zvijezde šumskim putem do Kladnja i Tuzle. Bili smo skoro zalutali .Nismo mogli ići kraćim putem jer su snajperi sa srpskih položaja neprekidno tukli, jedino se noću moglo prolaziti. Nakon te tragedije turnir je prekinut i nastavljen je najesen u Zenici. Ni tu nismo postigli neki uspjeh ali smo u kupu bili treći.
Pošto nismo imali odgovarajući teren načelnik općine Garača Abdulah, inače predsjednik našeg kluba, odobrio je sredstva da se na Bililu napravi betonsko igralište sa montažnim tribinama.Tu smo jedno vrijeme trenirali sa prvim timom a kada je bila kiša i zima trenirali smo u sali u Pajić Polju.

Završetkom rata krenulo se ozbiljnije sa rukometom u federaciji, te je odlučeno da se formira Premijer liga BiH u Bošnjačkom dijelu federacije bez Herceg-Bosne. U tu svrhu je organizovano kantonalno prvenstvo da bi se iz kantona dobili predstavnici za premijer ligu 1996. godine. Na školskom igralištu u Pajić Polju susrele su se ekipe RK''Borca'' iz Travnika, RK''Viteza'' iz Viteza i domaćina RK''Sloge''. Pobjednik je bila naša Sloga i time ušla u Premijer ligu BiH zajedno sa ekipom RK''Borac'' iz Travnika. Pošto se ova liga morala igrati u dvorani bili smo prinuđeni da osposobimo KSC "Bugojno" opravkom parketa i krova. Inače ovaj objekat je bio devastiran jer je bio većim dijelom skinut parket. Svaki dan smo putovali u Bugojno na treninge gdje smo i igrali utakmice.To je bila ''ledena dvorana'' jer nije imala grijanja a ni stakla na prozorima koje je popravio KSC.

Trener Kičin Mehmed je na raspolaganju imao sljedeće igrače:Šljivo Midhat-Ciki, Hadžiavdić Haris, Drino Emir, Omerović Sidik, Alen Zjajo (golmani), Demirović Rasim, Ribić Nusret (kapiten), Ribić Mirza, Šeketa Samir, Mahmutović Fuad, Haskić Elvis, Kasumović Salih, Karamustafić Naser, Šeketa Mesud, Alkić Nermin, Ždralović Nermin, Kičin Mirza, Hadžiavdić Meha, Imamović Said, Dedić Edin, Dedić Ervin, Jusufspahić Muamer, Pračić Ibro i drugi.

U prvoj godini u Premijer ligi 1996-1997 pokazali smo se kao respektabilna ekipa. Zbog dobrih igara na utakmice je dolazilo sve više gledalaca pa čak i iz susjednih gradova, znalo je biti preko 1500 gledalaca. Za vrijeme utakmice bi Gornji Vakuf opustio a kolone vozila su se kretala prema Bugojnu. Takođe smo imali često veliki broj navijača na gostovanjima, u Sarajevu protiv RK ''Bosne'' preko 400 navijača je bilo u Skenderiji. Nažalost, ta velika navijačka ljubav nam je znala praviti velike probleme, često su pravili nerede, ubacivali predmete, dimne bombe i slično, pa smo zbog toga bili novčano kažnjavani a kasnije je to odlučilo da nas izbace iz lige iako to svojim kvalitetom nismo zaslužili. Za naš uspjeh posebne zasluge je imao Garača Abdulah, naš predsjednik koji nam je pomagao naročito finansiski. Klub je imao najboljeg strijelca lige Demirović Rasima, te godine je Rasim bio i reprezentativac BiH. Igrao je za reprezentaciju u kvalifikacijama za evropsko prvenstvo. Nažalost, ekipa nije uspjela u kvalifikacijama. Svojim igrama i rezultatima smo bili opasnost za mnoge ekipe što nikako nije odgovaralo nekim ekipama iz velikih centara, pa su pokušavali pomoću sudija i delegata da nas eliminišu iz lige.

U međuvremenu, da bi pomogli ponovno aktiviranje RK 'Iskre'' iz Bugojna, posudili smo im nekoliko mlađih igrača: Ljucu Elvira, Hadžavdić Edina, Pračić Ibrahima, Ohran Derviša i Demirović Nermina-Tutua. Zahvaljujući našoj pomoći ''Iskra'' je ušla preko međukantonalne lige u Prvu ligu federacije, a ubrzo i u Premijer ligu.
U sezoni 1997-1998. godine naša ekipa je igrala još bolje i kvalitetnije i bila po vrijednosti među šest najboljih premijerligaša. No nažalost to nije bilo dovoljno da bi se sačuvali niza zakulisanih radnji koje su imale za cilj da nas destabilizuju kako bi nas izbacili iz lige jer smo mi jedini bili bez dvorane. Prvo je izvršen pritisak na našu vjernu publiku, zbog čijeg ponašanja smo često bili rigorozno kažnjavani, tako su nam u jesenjem dijelu kaznili ekipu da igramo bez publike protiv RK ''Željezničara'' iz Sarajeva da bi sarajevska ekipa ostala neporažena jer je objektivno bila slabija ekipa od nas .Igrali smo neriješeno i to bez drugog najboljeg igrača Alkić Nermina koji je krenuo na utakmicu a nije stigao, vjerovatno je bio ''odrađen''. Alkić nije više nikada došao da igra za nas niti je opravdao svoj nedolazak. Na proljeće presudna utakmica je igrana protiv Željezničara u Hadžićima koju sudije nisu dozvolile da dobijemo iako smo bolje igrali već je i ona završena neriješeno. Tada je novi trener Sloge Dudo Serezlija iz Bugojna pitao sudije Hasića i Jovića da li je istina da su dobili nalog da nas ne puste da pobjedimo. Činjenica je da je trener bio u pravu pogotovo kad je kao delegata vidio Drecu, koji nam je bio osvjedočeni neprijatelj i koji je često bio delegat na našim utakmicama i tada bi dobijali visoke kazne, najviše zbog publike. Pošto je to bilo zadnje kolo mi smo sa ovom neriješenom utakmicom ispali iz lige iako smo imali isti broj bodova kao i osma ekipa i gol razliku + 1. Navodno su plasman odlučili međusobni susreti ekipa.
Nakon ispadanja iz Premijer lige došlo je do rasula ekipe, a iz kluba odlaze: Demirović Rasim u Zamet (Hrvatska) a kasnije u Željezničar iz Sarajeva, Šeketa Mesud Bosna Sarajevo, Alkić Nermin, Jusufspahić Muamer i Ždralović Nermin Iskra Bugojno,Ribić Nusret i Ribić Mirza u SAD, nešto kasnije i Kičin Mirza u Željezničar Sarajevo, Dedić Edin u Belgiju, Imamović Said na studije. Prestali su igrati Mahmutović Fuad, Šljivo Midhat, Kasumović Salih i drugi.

Za trenera se ponovo vratio Kičin Meho ali kad je vidio koliko je otišlo igrača ubrzo daje ostavku jer mu ovaj sastav što je ostao, nije garantovao mogućnost brzog povratka u Premijer ligu. Na sastanku uprave za trenera postavljamo Mahmutović Fuada koji prihvata takav sastav ekipe i pokušava da stvori novu ekipu što mu i uspjeva. Nakon odlaska ovoliko igrača i mnogo veći  klubovi bi se raspali ali smo mi imali tradiciju rada sa mladim igračima. Mahmutović od mladih igrača formira kombinovanu ekipu: Omerović Sidik,Zjajo Alen, vrstan golmanski par, Ohran Derviš, Demirović Nermin-Tutu, Karamustafić Naser, Hadžiavdić Mehmed, Imamović Ismet-Arap, Hadžiabulić Ismet, Čatić Jasmin, Hadžijusufović Omer, Čajdin Saud i drugi.
Ubrzo je Mahmutović Fuad konsolidovao ekipu, pa su naši rezultati bili sve bolji. Prve godine smo se plasirali u sredinu tabele a sljedeće godine smo se borili za prvo mjesto. Pošto nam to nije bio plan a nismo ni mogli da se odlučimo za ulazak u Premijer ligu koja je u to vrijeme bila puno jača i zahtjevnija, srećom to se nije ni dogodilo. I dalje nam je bio problem nedostatka dvorane i finasijski nismo mogli to prihvatiti. U to vrijeme smo trenirali napolju i u sali osnovne škole u Pajić Polju koja je bila neadekvatna. Svaki dan smo autima vozili igrače na trening i radili u toj neuslovnoj dvorani ali moramo zahvaliti upravi škole koja nam je i to dala.

Za čitavo vrijeme postojanja kluba poslije rata neprekidno je vođena briga o mladim.Sa njima su radili Hrćan Đuro  i Avdo Arapović.Zahvaljujući njihovom radu ovom klubu nikad nije nedostajalo mladih talenata iako su radili u vrlo lošim uslovima. Pored nove škole preko Vrbasa napravljeno je novo rukometno igralište umjesto dvorane jer je po projektu izgradnja dvorane bila preskupa.Već 2001.godine dobili smo organizaciju pionirskog prvenstva BiH (Federacije) u rukometu uz učešće šest ekipa: RK ''Maglaj''iz Maglaja, RK ''Krivaja" iz Zavidovića, RK ''Goražde'' iz Goražda, RK ''Velež'' iz Mostara, RK ''Visoko'' iz Visokog i RK ''Sloga'' domaćin. Naši kadeti su bili treći što je do tada to bio naš najveći uspjeh.
Iz ove ekipe nastaju novi korjeni buduće ekipe, a to su: Bostan Enes-Čiče, Teskeredžić Rijad-Budin, Puljarga Nedim-Nećko, Hadžimehanović Nedim-Puljkin, Gekić Edin-Mrva, Dedić Amer, Alibegović Mahir, Drino Ibrahim-Brico.Tada su još igrali: Duvnjak Enes, Dželilhodžić Adnan,Jašarević Vernes, Kamber Arnes-Ramac, Filipović Hamdija, Karalić Dino, Gazić Nedim, Gazić Mustafa-Muma, Cinco Fejzo i drugi.

2002.godine naša ekipa je igrala na kadetskom prvenstvu u Visokom, tu ekipu su činili gore nabrojani igrači i nismo se dobro plasirali. Jedan detalj sa ovog takmičenja je interesantan jer se na golu naše ekipe prvi put pojavio jedan Hrvat Boškić Dragan, koji je zapažen kao veliki talenat. Da bi bilo jasnije odakle Hrvat u ekipi, koji je od svojih drugova Muslimana lijepo primljen, iako je bio rat, moram napomenuti da je naš veliki prijatelj i dugogodišnji igrač Ante Rajić-Ćefta okupio hrvatsku djecu i trenirao ih. Tako da je tada imao mušku i žensku ekipu koju je donirao direktor i vlasnik firme ''Korak'' Tomko Rajić. Iz te grupe djece uz Antinu preporuku ja sam prihvatio golmana Boškić Dragana koji je više od godinu dana branio za kadete, ali poslije jedne povrede morao je napustiti rukomet.

Inače, mora se napomenuti da je interes hrvatske djece za rukomet bio veliki a posebno što su ta djeca imala puno bolje uslove za rad imali su dvoranu, koja je bila manja ali su imali krov nad glavom i nije im bilo problema kakvo je vrijeme. Istina i mi smo riješili problem treniranja time što smo od Rudnika Gračanica dobili dozvolu da treniramo u hali Tvornice ležajeva iz koje su se iselili vojnici SFOR-a. Tu se moglo uz malu adaptaciju izgraditi pravi sportsko rekreativni centar, a tu su se nalazile tri hale. Jedna je mogla biti glavna sportska dvorana a druge manje za treninge raznih sportova, postojao je i bazen za galvanizaciju u kojem se moglo kupati jer je imao dubinu, zatim su postojali uredski prostori od kojih se mogao napraviti restoran i spavaće sobe tako da se to sve moglo koristiti i za pripreme ekipa, postojao je bojler od 5000 litara i druge pogodnosti. Osim toga postojao je veliki vanjski prostor tako da se tu opet mogli napraviti vanjski objekti kao što su: nogometno igralište, otvoren vanjski bazen i slično. Za ovo se bio zainteresovao načelnik općine Agić Dževad, koji je preko gospodina Drine Mehmeda, direktora sarajevske Hidrogradnje doveo stručnjake i oni su ocijenili da bi se trebao podići krov na veću visinu i da bi uz odgovarajuća ulaganja moglo to da se odradi. Nažalost na tome se stalo jer nije bilo interesa od mjesnih privrednika da u to ulože novac. Pogotovo kad je došlo do ujedinjenja općine u jednu od dvije Gornjeg Vakufa i Uskoplja 2001.godine.

2017. godine naš grad nakon silnih godina neuslovnog rada i igranja domaćih utakmica po susjednim gradovima, dobija moderan sportski objekat sa kapacitetom od preko 1200 gledalaca. Sa izgradnjom i otvorenjem sportske dvorane rukomet se ponovo vratio u Gornji Vakuf-Uskoplje. Finansijski klub se konsolidovao, uz veliku novčanu podršku od strane općine Gornji Vakuf-Uskoplje, Rudnika uglja "Gračanica", ATT d.o.o. i Saraj komerc d.o.o, te mnogih drugih privrednih subjekata koji djeluju na prostoru naše općine.

Sloga TV

Generalni sponzori

 

 

Tabela

Poz Tim UT GR Bod
1. RK Borac 12 +124 33
2. RK Iskra 12 +46 28
3. RK Izviđač CO 2 12 +130 27
4. MRK Sloga 12 +115 27
5. RK Radnički 12 +60 22
6. RA Čapljina 12 +41 21
7. HRK Čapljina 11 +11 21
8. RK Jajce 12 +38 17
9. HRK Međugorje 12 +14 16
10. RK Igman 12 -26 10
11. RK Neretva 11 -27 10
12. RK Velež 12 -82 10
13. RK Donji Vakuf 12 -194 3
14. RK Turbina 12 -250 0

      

NEKTAR ♦ ZIRAAT BANKA ♦ AUTO ŠKOLA „GSL“ ♦ SIČAJA D.O.O. ♦ OPTIKA SUNCE ♦ STOMATOLOŠKA ORDINACIJA „RIVADENT“ ♦ RESTORAN PIZZERIA „BLITZ“ ♦ CAFFE „DIOR“ ♦ RESTORAN „CASABLANCA“ ♦ DŽEMAT D.O.O.  ♦ MESNICA MUMINOVIĆ ♦ MIP D.O.O. ♦ PREMIER KLADIONICA ♦ PEKARA „UZUN“ ♦ TEHNIKA D.O.O. ♦ DISKOTEKA „HS“ ♦ DISKONT „BILILO“ ♦ CAFFE PIZZERIA „BENISSIMO“ ♦ ESSO PETROL ♦ CAFFE „LAMBADA“ ♦ ZLATARA „BRILIJANT“ ♦ FRIZERSKI SALON „ALJO“ ♦ STOMATOLOŠKA ORDINACIJA „DENTIN“